субота, 14. децембар 2013.

Probuditi interesovanje za sve ono što je van kućnog praga

Međunarodni dan osoba sa invaliditetom bio je pravi povod za razgovor sa Predragom Mikijem Manojlovićem, glumcem koji je obeležio srpsko pozorište i kinematografiju, a koji je već šest godina na čelu Radionice integracije, koja osobe sa invaliditetom ravnopravno uključuje u umetnički proces.

U programu Radionice integracije učestvuju značajni umetnici ne samo iz Srbije već iz celog regiona. Među poslednjima je i Mira Furlan sa svojom dramom "Dok nas smrt ne razdvoji". Da li je teško okupiti ovakve umetnike?
Lako je. Nije ih teško okupiti, ali to je jedan deo Radionice. Ponekad je teže okupiti onaj drugi deo, koji se odnosi na osobe sa invaliditetom, umetnike koji to jesu, ali mi to možda do sada nismo znali. Njihov rad zavisi od mnogo elemenata, kao što je njihovo radno vreme, raspored rada profesionalaca koji rade sa njima. Ponekad je teže to sve uskladiti.

Kako izgleda rad sa osobama sa invaliditetom? Za većinu je to novo iskustvo.
I za mene je to bilo novo iskustvo. U radu sa njima nema nikakve razlike osim što poneko prvi put ulazi u razvijanje procesa u kojem nikad nisu bili. 

Na osnovu kojih kriterijuma kreirate program Radionice?
Nema kriterijuma, ima samo ideja. Program sastavljamo na osnovu ideja koje imamo i ljudi koji žele da učestvuju. 
Jedan od ciljeva Radionice je da probudi i uznemiri takozvanu "videću" publiku. Da li na osnovu toga možemo da zaključimo da nije najveći hendikep telesni invaliditet već kad smo "slepi kod očiju i gluvi kod ušiju"?
Želimo da uznemirimo javnost, ali ne u negativnom smislu. Želimo da probudimo interesovanje kod ljudi za sve ono što je van našeg kućnog praga, za sve ono što je van našeg interesa, privatnog, porodičnog ili profesionalnog, da probudimo interesovanje za toliko toga što se oko nas događa, a posebno prema ljudima sa invaliditetom koji predstavljaju veliki deo naše populacije i koji nemaju pravo mesto u društvu koje zaslužuju i koje im pripada. Radionica traje već šest godina. Mislim da smo neke probudili, u dobrom smislu ih zainteresovali, uznemirili i obradovali i njih i publiku i sebe.

Da li smo "slepi kod očiju i gluvi kod ušiju"? 
Ja nisam, za druge ne znam. Teško je suditi i ne treba suditi. Teško je davati mišljenje o drugima

Koje su predrasude kada je reč o osobama sa invaliditetom. Ljudi najčešće smatraju da nisu sposobni da ravnopravno učestvuju u umetničkom procesu. 
Mi ih u Radionici nemamo. Generalno kada govorimo o predrasudama, kod  ljudi na teritoriji bivše Jugoslavije koji se bore za goli život na razne načine iz raznoraznih razloga: društvenih i političkih, prisutne su razne predrasude. One su verske, nacionalne i generalno otpor prema drugim nacionalnostima. Svuda je takva vrsta predrasuda i mržnje prisutna u svetu, ali nigde to nije tako izražena, vidljiva, osim donekle u Belgiji, gde je strogo kontrolisana. Kada je reč o osobama sa invaliditetom, netačno je da one ne mogu ravnopravno da učestvuju u umetničkom procesu. One imaju svoje posebne unutarnje mogućnosti. Isto je tako i sa drugim poslovima. Postoje specifični poslovi koje ne mogu da obave, ali sve ostalo mogu kao i drugi.

Celog života "pripadate" glumi, koliko se angažman u Radionici razlikuje od vašeg dosadašnjeg iskustva?
Sve ulazi u iskustvo razumevanja sveta koje stičem i ne razlikuje se od mog pristupa koji je uvek - uporan do kraja nekog procesa čiji sam deo, kakav god bio taj proces.

Publika može da vas vidi i u Radionici. Da li ćemo uskoro da vas gledamo i u nekom filmu? 
U domaćem filmu trenutno ne, pogotovo od vremena kada sam bio predsednik Upravnog odbora Filmskog centra Srbije. Pokušao sam da od Filmskog centra napravim autonomno telo koje pravi strategiju kinematografije kao što je imaju sve ozbiljno kulturno razvijene države. Nije mi pošlo za rukom. Nisam naišao na razumevanje svih političkih subjekata koji su tada odlučivali kao ni većine članova upravnog odbora koji su bili od istih tih političkih subjekata i postavljeni. Ja sam se tada ozbiljno javnom rečju zamerio zastarelom principu i ustaljenom odnosu producenata i koproducenata prema domaćoj filmskoj infrastrukturi, od tehnike do najboljih umetnika koje imamo, a koja se svodi na - "dođem ti".

Da li to znači da vas nećemo gledati u domaćem filmu? 
Odavno imam luksuz koji sam sebi dozvolio, da biram sa kim i šta radim.

A u nekom stranom filmu? 
Snimio sam filmove, ali ne znam da li će moći u Srbiji da se gledaju. Deo distribucije stranih filmova je deo priče o kojoj govorim i deo je globalne slike u Srbiji i u Evropi gde veliki američki studiji treniraju naše oči i čula filmovima koje gledamo u takozvanim multipleksima. U njima u velikom procentu gledamo filmove koji ti isti studiji proizvode, a u mnogo u manjem procentu domaće filmove. Kada govorimo o domaćem filmu, ovde još uvek Ministarstvo kulture, a ni Filmski centar Srbije nisu uspeli da stvore sistem stvaranja filma. Danas vrede ostaci ratnog vremena. Sve je bazirano na ekscesu i na improvizaciji.

Iz ove perspektive kako vam onda izgleda sudbina domaćeg filma?
Vrlo loše. Neko će reći: pa šta, snimljeno je toliko i toliko filmova, a ja ću odgovoriti: pogledajte na primer Rumuniju. Shvatili su gde je interes države. Pogledajte koliko poslednjih 15 godina ulažu u mlade ljude i i koliko su do sada osvojili Zlatnih palmi i drugih nagrada. Pogledajte Hrvate, koji su u vreme dok je bila stara Jugoslavija snimali po četiri-pet filmova godišnje, a prošle godine 15 ozbiljnih produkcija. Neko će reći: pa da, i ovde je snimljeno. Da, ali kakvih filmova i na koji način? Još uvek po principu - dođem ti.

Šta je rešenje za srpski film? 
Stvaranje preduslova za snimanje, sistema kako se filmovi snimaju i jasnog odnosa države prema filmu i prema kinematografiji.
Komercijalnu cenu karte niko ne može da plati

Predstava "Dok nas smrt ne razdvoji" igra se u okviru Radionice i prvi put su u predstavi svi učesnici profesionalci. Ovu predstavu nismo morali da igramo u Radionici, mogla je da bude odigrana u bilo kom pozorištu od Vardara pa do Triglava, jer ove dve fantastične glumice Jasnu Đuričić i Anitu Mančić, Miru Furlan i mene svi žele da vide i čuju kod sebe. Ali mi smo želeli da imamo mir, uostalom svi pripadamo duhu Radionice, a u isto vreme ukazujemo i na položaj pozorišta. Ovo nije prototip pozorišta koji može dugo da opstane. Zašto? Komercijalne cene karte nema, jer niko ne bi mogao da je plati zbog toga što su prihodi gra|ana loši. Ta vrsta priče koja kaže da kod nas umetnost treba da iza|e na tržište zapravo je put ka definitivnom ukidanju pozorišta. Umetnost košta, pozorište košta i ono je neophodno.

Novinari vole da se igraju imenima
Razgovor sa Predragom Mikijem Manojloviđem vođen je u Radionici neposredno pred dvadeseto izvođenje predstave "Dok nas smrt ne razdvoji". Nismo odoleli da ga ne pitamo da li je istina da je odbio Stivena Spilberga i Žerara Depardijea, na šta smo dobili odgovor da novinari "vole da se igraju imenima", ali i "priznanje" da je dobio ponude producenata filmova ova dva poznata umetnika, ali da ih je odbio iz dva potpuno različita razloga.

Razgovor sa Mikijem Manojlovićem je objavljen u dnevnom listu Danas 3. decembra povodom Međunarodnog dana osoba sa invaliditetom

FOTOGRAFIJE:Emma Szabo, Vladan Obradović

Нема коментара:

Постави коментар