Međunarodni dan
osoba sa invaliditetom bio je pravi povod za razgovor sa Predragom Mikijem
Manojlovićem, glumcem koji je obeležio srpsko pozorište i kinematografiju, a
koji je već šest godina na čelu Radionice integracije, koja osobe sa
invaliditetom ravnopravno uključuje u umetnički proces.
Novinari vole da
se igraju imenima
U programu
Radionice integracije učestvuju značajni umetnici ne samo iz Srbije već iz
celog regiona. Među poslednjima je i Mira Furlan sa svojom dramom "Dok nas
smrt ne razdvoji". Da li je teško okupiti ovakve umetnike?
Lako je. Nije
ih teško okupiti, ali to je jedan deo Radionice. Ponekad je teže okupiti onaj
drugi deo, koji se odnosi na osobe sa invaliditetom, umetnike koji to jesu, ali
mi to možda do sada nismo znali. Njihov rad zavisi od mnogo elemenata, kao što
je njihovo radno vreme, raspored rada profesionalaca koji rade sa njima.
Ponekad je teže to sve uskladiti.
Kako izgleda rad
sa osobama sa invaliditetom? Za većinu je to novo iskustvo.
I za mene je to
bilo novo iskustvo. U radu sa njima nema nikakve razlike osim što poneko prvi
put ulazi u razvijanje procesa u kojem nikad nisu bili.
Na osnovu kojih
kriterijuma kreirate program Radionice?
Nema
kriterijuma, ima samo ideja. Program sastavljamo na osnovu ideja koje imamo i
ljudi koji žele da učestvuju.
Jedan od ciljeva
Radionice je da probudi i uznemiri takozvanu "videću" publiku. Da li
na osnovu toga možemo da zaključimo da nije najveći hendikep telesni
invaliditet već kad smo "slepi kod očiju i gluvi kod ušiju"?
Želimo da
uznemirimo javnost, ali ne u negativnom smislu. Želimo da probudimo
interesovanje kod ljudi za sve ono što je van našeg kućnog praga, za sve ono što je van našeg interesa, privatnog, porodičnog ili profesionalnog, da
probudimo interesovanje za toliko toga što se oko nas događa, a posebno prema
ljudima sa invaliditetom koji predstavljaju veliki deo naše populacije i koji
nemaju pravo mesto u društvu koje zaslužuju i koje im pripada. Radionica traje
već šest godina. Mislim da smo neke probudili, u dobrom smislu ih
zainteresovali, uznemirili i obradovali i njih i publiku i sebe.
Da li smo
"slepi kod očiju i gluvi kod ušiju"?
Koje su
predrasude kada je reč o osobama sa invaliditetom. Ljudi najčešće smatraju da
nisu sposobni da ravnopravno učestvuju u umetničkom procesu.
Mi ih u Radionici nemamo. Generalno kada govorimo o predrasudama, kod ljudi na teritoriji bivše Jugoslavije koji se bore za goli život na razne načine iz raznoraznih razloga: društvenih i političkih, prisutne su razne predrasude. One su verske, nacionalne i generalno otpor prema drugim nacionalnostima. Svuda je takva vrsta predrasuda i mržnje prisutna u svetu, ali nigde to nije tako izražena, vidljiva, osim donekle u Belgiji, gde je strogo kontrolisana. Kada je reč o osobama sa invaliditetom, netačno je da one ne mogu ravnopravno da učestvuju u umetničkom procesu. One imaju svoje posebne unutarnje mogućnosti. Isto je tako i sa drugim poslovima. Postoje specifični poslovi koje ne mogu da obave, ali sve ostalo mogu kao i drugi.
Mi ih u Radionici nemamo. Generalno kada govorimo o predrasudama, kod ljudi na teritoriji bivše Jugoslavije koji se bore za goli život na razne načine iz raznoraznih razloga: društvenih i političkih, prisutne su razne predrasude. One su verske, nacionalne i generalno otpor prema drugim nacionalnostima. Svuda je takva vrsta predrasuda i mržnje prisutna u svetu, ali nigde to nije tako izražena, vidljiva, osim donekle u Belgiji, gde je strogo kontrolisana. Kada je reč o osobama sa invaliditetom, netačno je da one ne mogu ravnopravno da učestvuju u umetničkom procesu. One imaju svoje posebne unutarnje mogućnosti. Isto je tako i sa drugim poslovima. Postoje specifični poslovi koje ne mogu da obave, ali sve ostalo mogu kao i drugi.
Celog života
"pripadate" glumi, koliko se angažman u Radionici razlikuje od vašeg
dosadašnjeg iskustva?
Sve ulazi u
iskustvo razumevanja sveta koje stičem i ne razlikuje se od mog pristupa koji
je uvek - uporan do kraja nekog procesa čiji sam deo, kakav god bio taj proces.
Publika može da
vas vidi i u Radionici. Da li ćemo uskoro da vas gledamo i u nekom filmu?
U domaćem filmu
trenutno ne, pogotovo od vremena kada sam bio predsednik Upravnog odbora
Filmskog centra Srbije. Pokušao sam da od Filmskog centra napravim autonomno
telo koje pravi strategiju kinematografije kao što je imaju sve ozbiljno
kulturno razvijene države. Nije mi pošlo za rukom. Nisam naišao na razumevanje
svih političkih subjekata koji su tada odlučivali kao ni većine članova
upravnog odbora koji su bili od istih tih političkih subjekata i postavljeni.
Ja sam se tada ozbiljno javnom rečju zamerio zastarelom principu i ustaljenom
odnosu producenata i koproducenata prema domaćoj filmskoj infrastrukturi, od
tehnike do najboljih umetnika koje imamo, a koja se svodi na - "dođem
ti".
Da li to znači da
vas nećemo gledati u domaćem filmu?
Odavno imam luksuz koji sam sebi dozvolio, da biram sa kim i šta radim.
Odavno imam luksuz koji sam sebi dozvolio, da biram sa kim i šta radim.
A u nekom stranom
filmu?
Snimio sam filmove, ali ne znam da li će moći u Srbiji da se gledaju. Deo distribucije stranih filmova je deo priče o kojoj govorim i deo je globalne slike u Srbiji i u Evropi gde veliki američki studiji treniraju naše oči i čula filmovima koje gledamo u takozvanim multipleksima. U njima u velikom procentu gledamo filmove koji ti isti studiji proizvode, a u mnogo u manjem procentu domaće filmove. Kada govorimo o domaćem filmu, ovde još uvek Ministarstvo kulture, a ni Filmski centar Srbije nisu uspeli da stvore sistem stvaranja filma. Danas vrede ostaci ratnog vremena. Sve je bazirano na ekscesu i na improvizaciji.
Snimio sam filmove, ali ne znam da li će moći u Srbiji da se gledaju. Deo distribucije stranih filmova je deo priče o kojoj govorim i deo je globalne slike u Srbiji i u Evropi gde veliki američki studiji treniraju naše oči i čula filmovima koje gledamo u takozvanim multipleksima. U njima u velikom procentu gledamo filmove koji ti isti studiji proizvode, a u mnogo u manjem procentu domaće filmove. Kada govorimo o domaćem filmu, ovde još uvek Ministarstvo kulture, a ni Filmski centar Srbije nisu uspeli da stvore sistem stvaranja filma. Danas vrede ostaci ratnog vremena. Sve je bazirano na ekscesu i na improvizaciji.
Iz ove
perspektive kako vam onda izgleda sudbina domaćeg filma?
Vrlo loše. Neko će reći: pa šta, snimljeno je toliko i toliko filmova, a ja ću odgovoriti:
pogledajte na primer Rumuniju. Shvatili su gde je interes države. Pogledajte
koliko poslednjih 15 godina ulažu u mlade ljude i i koliko su do sada osvojili
Zlatnih palmi i drugih nagrada. Pogledajte Hrvate, koji su u vreme dok je bila
stara Jugoslavija snimali po četiri-pet filmova godišnje, a prošle godine 15
ozbiljnih produkcija. Neko će reći: pa da, i ovde je snimljeno. Da, ali kakvih
filmova i na koji način? Još uvek po principu - dođem ti.
Šta je rešenje za
srpski film?
Stvaranje preduslova za snimanje, sistema kako se filmovi snimaju i jasnog odnosa države prema filmu i prema kinematografiji.
Komercijalnu cenu
karte niko ne može da platiStvaranje preduslova za snimanje, sistema kako se filmovi snimaju i jasnog odnosa države prema filmu i prema kinematografiji.
Predstava
"Dok nas smrt ne razdvoji" igra se u okviru Radionice i prvi put su u
predstavi svi učesnici profesionalci. Ovu predstavu nismo morali da igramo u
Radionici, mogla je da bude odigrana u bilo kom pozorištu od Vardara pa do
Triglava, jer ove dve fantastične glumice Jasnu Đuričić i Anitu Mančić, Miru
Furlan i mene svi žele da vide i čuju kod sebe. Ali mi smo želeli da imamo mir,
uostalom svi pripadamo duhu Radionice, a u isto vreme ukazujemo i na položaj
pozorišta. Ovo nije prototip pozorišta koji može dugo da opstane. Zašto?
Komercijalne cene karte nema, jer niko ne bi mogao da je plati zbog toga što su
prihodi gra|ana loši. Ta vrsta priče koja kaže da kod nas umetnost treba da
iza|e na tržište zapravo je put ka definitivnom ukidanju pozorišta. Umetnost
košta, pozorište košta i ono je neophodno.
Razgovor sa
Predragom Mikijem Manojloviđem vođen je u Radionici neposredno pred dvadeseto
izvođenje predstave "Dok nas smrt ne razdvoji". Nismo odoleli da ga
ne pitamo da li je istina da je odbio Stivena Spilberga i Žerara Depardijea, na šta smo dobili odgovor da novinari "vole da se igraju imenima", ali i
"priznanje" da je dobio ponude producenata filmova ova dva poznata
umetnika, ali da ih je odbio iz dva potpuno različita razloga.
Razgovor sa Mikijem Manojlovićem je objavljen u dnevnom listu Danas 3. decembra povodom Međunarodnog dana osoba sa invaliditetom
FOTOGRAFIJE:Emma Szabo, Vladan Obradović
FOTOGRAFIJE:Emma Szabo, Vladan Obradović
Нема коментара:
Постави коментар